PSIHIČKA TRAUMA: KAKO NASTAJE I KAKO SE LIJEČI?

Šta je psihička trauma? Da li je to svjedočenje pogibijama tokom ratnih sukoba? Ili je to iskustvo torture, silovanja i druge vrste zlostavljanja koja se mogu desiti kako u ratnim, tako i u mirnodopskim situacijama? Kako na čovjeka djeluje saznanje da boluje od neizlječive bolesti, vijest da je neko blizak upravo umro? No, i neki "manje važni" događaji i iskustva mogu biti jako uznemirujući kao što su omalovažavanje na poslu, prekid emocionalne veze (razvod), ili izostanak realizacije nekih zadatih ciljeva (neuspjeh u školi, na poslu...). Sva ova iskustva mogu manje ili više biti traumatična. Zapravo, iskustva "svih vrsta" igraju važnu ulogu u našem "unutrašnjem životu". Ona nas oblikuju.

Stručnjaci koji se bave mentalnim zdravljem razlikuju traumu sa "velikim T" i "malim t". Šta to znači? Trauma sa "velikim T" podrazumjeva značajne životne događaje kao što su nasilne smrti dragih osoba, iskustva neposredne životne ugroženosti, svjedočenja prirodnim katastrofama, iskustva teških bolesti, itd. Zajednički sadržalac svih ovih iskustava je opasnost po sopstveni ili život bliske osobe. Bitno je naglasiti da su ova iskustva ("veliko T") neuobičajena za većinu ljudi i da će stresno djelovati na većinu izloženih. Hoće li svi razviti neke psihičke smetnje, to ovisi o mnogim faktorima, a prije svega o strukturi ličnosti pojedinca, vrsti i broju ranijih traumatičnih iskustava, te aktualnoj životnoj poziciji i podršci okoline. Simptomi koji se mogu razviti su brojni, a najkarakterističniji su simptomi tzv. posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP). Ovaj poremećaj podrazumjeva istovremeno postojanje tri grupe simpotma. Prvu grupu čine simptomi ponovnog proživljavanja uznemirujućih iskustava. Osoba ne može da se oslobodi traumatskog sjećanja, bez obzira na proteklo vrijeme od trenutka kada se traumatična situacija dogodila. Traumatizirani kao da su "zarobljeni u prošlosti", često im se vraćaju uznemirujuća sjećanja na traumatski događaj, usprkos voljnim naporima da to ne čine. Mnogi imaju uznemirujuće, često stereotipne snove sa traumatskom "tematikom", ponekad dožive dramatično iskustvo "vraćanja u prošlost" - flashback, nakon nekog podsjetnika na traumu (npr. jak zvuk može asocirati na detonaciju granate i traumatiziranog "vratiti" na bojno polje). Druga grupa simpotma su simptomi izbjegavanja. Oni su potpuno suprotni u odnosu na prvu grupu simptoma. Osoba se jako trudi da aktivno izbjegava sve situacije koje bi ga/nju mogle podsjetiti na traumu. Na primjer: veteran rata aktivno izbjegava da gleda filmove sa ratnom tematikom, ne želi se susretati sa ratnim drugovima, žena koja je bila žrtva silovanja izbjegava stupiti u emocionalnu vezu, itd. I treća grupa simptoma su simptomi pojačane pobuđenosti autonomnog nervnog sistema što podrazumjeva: preznojavanje, osjećaj lupanja srca, oscilacije krvnog pritiska, vrtoglavice, slab san, itd.

S druge strane, trauma sa "malim t" ne uključuje životnu opasnost. Ovdje ubrajamo događaje koji imaju individualni značaj za osobu. To su iskustva, za nekog bezazlena, za nekog drugog teška i stresna, koja život donosi sam po sebi. Ovdje ubrajamo poniženja od pretpostavljenih na poslu, iskustva loših međuljudskih odnosa, raskide veza, finansijske probleme, te probleme prilagođavanja na novu sredinu, itd. Osobe izložene i ovakvoj vrsti stresa mogu imati brojne simptome, a neki od njih mogu podsjećati i na simptome izloženih traumi sa "velikim T". U obje grupe izloženih osoba mogu se javiti depresija i brojni drugi anksiozni poremećaji osim PTSP-a koji je opisan.

ALI, ŠTA JE ZAPRAVO TRAUMA?

U svojoj ogoljenoj suštini, psihotrauma je neadekvatno pohranjeno sjećanje. U normalnim situacijama sjećanja nam služe da se "bolje snađemo" u svakodnevnom životu. Pamtimo događaje iz prošlosti kako bi nam bili pristupačni i kako bismo ih mogli upotrijebiti u budućnosti kada nam ta iskustva zatrebaju. To je evolucijski razvijen mehanizam sa vrlo jasno definisanom svrhom i "precizno uštimanim mehanizmom". I zaista, većina ljudi izloženih psihotraumi će se spontano oporaviti. To nije nimalo čudno kada znamo dokazani podatak da će 90% SVIH ljudi barem jedanput tokom svoga života doživjeti neko traumatsko iskustvo (sa "velikim T"!). Ipak, "samo" 1-9% izloženih će razviti PTSP, a žene 2 puta češće. Zašto? Ne znamo tačno. Sjećanja na traumu ne budu pohranjena na "adaptivan način", već "zauzimaju više prostora", angažuju emocije, tjelesne sisteme i brojne kognitivne-misaone procese i tako iscrpljuju i umanjuju funkcionalnost pojedinca. U stabilnim vanjskim okolnostima traumatizirani može funkcionirati relativno dobro, usprkos simptomima. Ali, vanjska situacija je promjenjiva. Može doći do promjena na radnom mjestu, braku, međuljudskim relacijama. Traumatizirana osoba nema dovoljno kapaciteta da se izbori sa pojačanim zahtjevima svakodnevnog života i dolazi do reaktivacije traume što se na kliničkom planu manifestuje kao "pogoršanje" stanja.

ŠTA RADIMO POGREŠNO?

Dugo vremena su profesionalnci mentalnog zdravlja, a među njima i psihijatri starije generacije smatrali da kada se psihotraumatiziranim osobama omogući da pričaju o svojim traumama, da će im to na neki "fantastičan način" pomoći. Ispostavlo se da to nije tačno. Zapravo, istina je još gora. Pričanjem o traumama, iskustva imaju tendenciju da se "utvrde" i učvrste. Davno je rečeno da je "ponavljanje majka učenja". Nije drugačije ni sa ljudskim sjećanjima. Ono što se ponavlja, o čemu se govori, ima tendenciju da je "bolje nauči". Tako traumatsko sjećanje postaje dio identiteta i tada je liječenje mnogo kompleksnije. Danas je većina savremenih psihijatara i psihoterapeuta napustila tzv. debriefing (besmisleno pričanje o traumi) kao terapijski metod, jer se ispostavilo da je štetan! U situacijama nakon traume ljudi posežu za različitim sredstvima. Neka od njih takođe mogu činiti štetu. Lijekovi "za smirenje" (diazepam, bromazepam, alprazolam...) su u širokoj upotrebi koja je često nelegalna i nekritična. Ovi lijekovi blokiraju kognitivne moždane funkcije i na taj način onemogućavaju adaptivno procesiranje informacija. Posljedica je blokada sjećanja na "traumatskom nivou". Često i ljekari, u svom neznanju i/ili nemogućnosti da na drugi način pomognu, osobama nakon akutne stresne situacije propisuju ove lijekove. Ovako samo nanosimo štetu. Drugi način "samopomoći" kojem neki ljudi pribjegavaju u teškim okolnostima jeste pijenje alkohola. Apsurdno je, ali pijenje alkohola nakon traumatskog iskustva ima više smisla od uzimanja lijekova za smirenje. To je zato jer alkohol sprečava prevođenje kratkotrajnog u dugotrajno pamćenje i na taj način informacija se ne pohranjuje. Međutim, alkohol je štetan za mnoge organske sisteme i prijeti opasnost od ovisnosti.

KAKO POMOĆI?

Relativno novija psihoterapijska metoda po imenu Eye Movement Desenzitisation & Reprocessing (EMDR) ili reprocesiranje (sjećanja) i desenzitizacija pokretima očiju je najefikasniji metod za liječenje svih stanja koja u svojoj osnovi imaju psihičku traumu. Metod je otkrila i razvila američka psihologinja Francine Shapiro krajem 80-ih godina prošlog vijeka. Terapija je dosta složena i sastoji se od pripremne faze tokom koje se klijent uči metodama samopomoći, tj. kako sam sebi može pomoći u trenucima kada mu je loše, educira se o psihotraumi, načinu funkcionisanja ljudskog uma itd. U fazi desenzitizacije i reprocesiranja klijent fiksira trumatsko sjećanje i njegove derivate (slike, tjelesne senzacije, negativne misli i uznemirujuće emocije), dok terapeut aplicira bilateralnu stimulaciju, bilo pokretima očiju ili zvučnu ili taktilnu stimulaciju (dodir). Iz seta u set dešava se pozitivna promjena koja je često dramatična. Terapija završava potpunim smirivanjem klijenta (koji je često začuđen) i "reprocesiranjem", tj. drugačijim stavom prema doživljenom traumatskom iskustvu i svojoj ulozi u čitavoj situaciji. Nije rijetkost da se klijent oslobodi i najtežih simpotma za veoma kratko vrijeme (nekoliko seansi), a autor ovih redova je opisao i publikovao slučaj izliječenja akutnog, neratnog PTSP-a nakon SAMO JEDNE seanse EMDR

(Softić R. Complete simptom's remission of acute non-combat PTSD after one EMDR session. Acta Med Sal. 2008; 37 (2): 147-150).

Upotreba EMDR terapije omogućava brzo pristupanje traumatskim sjećanjima i njihovom adaptivnom pohranjivanju. Nakon uspješno okončane terapije klijent ima potpuno integrisano sjećanje na traumu, a čitavo iskustvo dobija drugačiju vremensku dimenziju jer klijent sebi može priznati da je nešto "bilo i prošlo", bez osjećaja krivice i neugodnih simptoma koje je često godinama imao. U ovim slučajevima možemo, s pravom, govoriti o izliječenju, jer osoba nastavlja dalje sa svojim životom, aktivnostima i planovima za budućnost, bez ometajućeg djelovanja životnog iskustva, ma kako ono teško i traumatično bilo.